Već duže od mjesec dana stupce bh. štampe pune nimalo reprezentativne priče o Šerifu Konjeviću, tačnije, svako malo se pojavi neko ko pljuje po njegovom liku i djelu. Najprije je to bio Sejo Boy, koji mu je javno poručio: “Šerife, skrati jezik”, a poenta priče je bila da mu Šerif minira nastupe u Krajini. Nakon toga je objavljen tekst da je Šerif u ratu sa Sandžaklijama, a povodom priča koje je plasirao opet Sejo Boy, pa se onda pojavio i Esad Plavi koji proziva Konjevića da ga je “izradio” jer nije došao da pjeva u njegovoj diskoteci. Potom su se jednom od naših najboljih vokala počeli “kačiti” i neki anonimusi. Šerif je sve vrijeme ćutao i trpio, ali svačijem strpljenju dođe kraj. Tako je Šerif konačno odlučio progovoriti i ekskluzivno za “Svijet” dao je svoju stranu priče. A, kako je sve krenulo od prozivki Seje Boya, njime smo i počeli ovu pri~u. Ipak, Šerif ni u jednom trenutku nije želio spomenuti njegovo ime. “Onda kada sam se počeo baviti ovim poslom, odlično sam znao ko me je rodio, a ko god ne zna ko ga je rodio, ne želim ime da mu spomenem. Pa, bolan, ja sam institucija! Ne mora mene neko voljeti, ali neka me i ne spominje. Moje ime kada spomene, mora prvo ustati, a ti roditelji koji su poslali tu djecu u bijeli svijet trebali su im najprije objasniti da se karijera gradi glasom i pjesmama. Cijeli svoj život sam poštovao i danas poštujem svoje starije kolege, jer su me tako roditelji naučili, a ne kao ovi danas, uhvate se mikrofona i niko kao oni! Pjesma je čudo, ali treba opstati i treba doživjeti godine Safeta Isovića, Bebe Selimović, Nedeljka Bilkića, Tozovca…